Za Slobodana Novaka roman nije ogledalo. Ili ako jest, onda krivo ogledalo, iskrivljeno, ili bolje – polomljeno, razlupano, krš i lom, sve što je ostalo nakon općeg rusvaja. Estetski hedonizam njegova djela podsmješljivo se rasplinuo u hladnoj kristalografiji dezintegriranja svijeta u kojemu je on, u isto vrijeme, i tvorac i mučenik. Samomučenik. Njegove asocijacije vrve kao mravi i "posluju revno" oko uginulih ideja; njegove se metafore otimaju za mjesto u rečenici. Ali ta narativna raskoš, to obilje beskrajnih mogućnosti komparacija, zajedljivih tropa, izvrnutih figura, u Novaka ima i svoju superiornu, mudru izbirljivost i askezu prokušanog skeptika. Njegovo ga obilje, opet po jednoj vrlo rijetkoj spisateljskoj disciplinarnosti, neprestano odvraća od jagme za dopadljivim verbalnim zveketanjem na štetu pravih vrijednosti. Bogatstvo naracije, u početnoj intonaciji najprije nas poziva na avanturu vrtoglavih gibanja stvari, ljudi, misli, ali i plaši onim uvijek mogućim "efektnim" stilskim pomamama, preobilnom i neophodnom verbalnom vegetacijom ...

Ranko Marinković
(iz eseja ASKEZA PROKUŠANOG SKEPTIKA)

Autor: Slobodan Novak
Uvez: tvrdi
Stranice: 248
Godina izdanja: 1990.
ISBN: 86-343-0627-5
Format: 13 x 20 cm